Danas smo se na prigodnom domjenku oprostili od naših dragih kolega, Josipa Leljaka i Marije Pavić, koji odlaze u zasluženu mirovinu. Govoreći o njihovim radnim godinama u školi i ravnatelju su malo zastajale riječi. Nije bilo lako odabrati pravu riječ za djelatnike koji su cijeli radni vijeka proveli u ovoj školi. Mnogo je to generacija koje su izveli do više stepenice školovanja, a koliko je tek gladnih usta bilo koje je naša Marija trebala nahraniti… Dugačko je to razdoblje u kojemu je bilo uspona i padova, vrijeme u kojemu se ispreplitala životna i radna spona na koju se oni mogu s ponosom osvrnuti

Nikada nije trebalo dvojiti oko toga što su mislili reći, bili su uvijek otvoreni i konkretni. Svi koji su ih dobro poznavali znali su da su bili predani poslu. Vjerujemo da će ostati takvi i kada budu uživali u zasluženoj mirovini, a želimo im da u njoj uživaju barem onoliko godina koliko su ih proveli u školi.

Uz prigodne poklone i govor te slavljeničke stolove, kolege iz škole dragim su našim umirovljenicima poželjeli da im dani mirovine teku u zdravlju i veselju i da dođu u posjetu školi kada god požele. Svojim govorom, naši umirovljenici poručili su da znaju kako mirovina nije kraj nego novi početak na jednoj drugoj stazi života. Bio je to jako emotivan govor koji je izazvao suze kod većine djelatnika. Druženje smo nastavili uz pjesmu i veselje do kasnih večernjih sati.