Osnovna škola Đurmanec

STRAH OD ŠKOLE (SKOLINOFOBIJA)

Strah je neugodno osjećajno stanje koje se očituje u napetosti, strepnji, nelagodi, nespokojstvu.

Važno je razlikovati normalne razvojne strahove od pravog straha (fobije) od škole.

Školska fobija je iracionalan strah vezan uz neke školske okolnosti (uz neku objektivnu ili izmišljenu, iracionalnu prijeteću opasnost), manifestira se kroz izbjegavanje škole na različite načine. Iako ne postoji objektivna opasnost, kod djeteta se javlja jaka reakcija tjeskobe.

Ponekad je strah od škole prikriven, 'kamufliran' (somatizirani strah), najčešće fiksiran u pojedinim dijelovima tijela (trbuhobolja, glavobolja, nagon na povraćanje, pretjerano znojenje i sl.) uz uredan liječnički nalaz. Te se tegobe javljaju prije ili nakon škole, a ne javljaju se tijekom vikenda, praznika.

Prema Wenar 2002. školska fobija javlja se u 0,4 do 1,5 % djece u dobi od 5 do 17 godina, najčešće se javlja u dobi od 14 godina, češće kod dječaka, češće kod jedinaca, kod razmažene i pretjerano zaštićivane djece.

Kad se te poteškoća javljaju kod djece niže kronološke dobi češće se radi o separacijskom strahu (strah od odvajanja).

Učenici koji 'markiraju' izbjegavaju školu jer im je negdje drugdje zanimljivije, dok učenici kod kojih je prisutan strah od škole kad pobjegnu s nastave idu kući, ne odlaze iz škole na neka druga (zanimljivija) mjesta.

Najpodložnija strahu od škole su djeca koja su neprihvaćena u skupini vršnjaka, djeca koja imaju slabo razvijene socijalne vještine, loše odnose i još lošije iskustvo s vršnjacima. Događa se i da ih vršnjaci progone, ismijavaju, vrijeđaju, ponižavaju pa se osjećaju neugodno, bolno, jadno, očajno... To kod njih može pobuditi strah od škole, zbog čega izbjegavaju odlazak na nastavu pravdajući to bolešću ili nekim drugim razlozima.

Rizik je povećan kod pretjerano zaštićivanog, razmaženog djeteta koje je u obitelji u središtu pozornosti, koje u obitelji nema potrebu ulagati napore i trud u rješavanje nastalih poteškoća. U društvu vršnjaka nema povlastica i samo se mora za sve izboriti. Kako nije osposobljeno za ravnopravnost s drugom djecom može se osjećati bespomoćno, ugroženo, neuspješno, a ti osjećaji otvaraju prostor razvoju straha.

Rizik je povećan i kod djece čiji su roditelji skloni čestoj primjeni represivnih odgojnih postupaka (krutost, prijetnje, fizičko kažnjavanje…). Kod djeteta je prisutan realan strah od mogućih posljedica u slučaju neuspjeha, koji se može razviti u školsku fobiju.

Nije dobro ni kad su očekivanja od djeteta veća u odnosu prema njegovim mogućnostima, pa im dijete ne može udovoljiti. Tu se javlja strah od neuspjeha, kao i strah od posljedica zbog mogućeg neuspjeha, tj.strah da neće udovoljiti očekivanjima (roditelja, učitelja…) te mogućih posljedica zbog toga.

Naravno da je od izuzetne važnosti odnos učenika i učitelja, kao i osoba učitelja. Ukoliko se dijete boji učitelja to može biti preduvjet za razvoj straha.

I sve one okolnosti koje mogu dijete učiniti nezadovoljnim, nesigurnim, stvoriti privid njegove nezaštićenosti, pa i ugroženosti, mogu uzrokovati strah od škole, npr.obiteljske teškoće - bračne krize roditelja, bolest člana obitelji, odsutnost člana obitelji, svađe i sl.

Djetetu je potrebna pomoć starijih kako bi se riješilo straha. Pri tome je nužna suradnja roditelja i škole. Naravno da je nemoguće 'vratiti' dijete u školu bez pomoći vršnjaka. Ponekad je dovoljan i samo jedan prijatelj da se dijete osjeti prihvaćeno i zadovoljno, ali je potrebno u razredu graditi ozračje povjerenja, uvažavanja različitosti, razvijati takve odnose da se svako dijete među vršnjacima može osjećati sigurnim i ravnopravnim članom.

Potrebno je utvrditi uzroke straha, roditelji u dogovoru s učiteljem trebaju nastojati ukloniti ih te poduzeti mjere da dijete zavoli školu i učitelja, da se oslobodi straha, stekne sigurnost u vlastite sposobnosti, mogućnosti i vjeru u postizanje zadovoljavajućih školskih rezultata.

Ukoliko u školi i roditeljskom domu vlada ozračje povjerenja, uvažavanje dječje osobnosti, djeca su dobro prihvaćeni i ravnopravni članovi, imamo uvjete za zdrav razvoj djece. Tada se djeca osjećaju ugodno, sigurno, zadovoljno, sretno i nema mjesta za razvoj strahova.

Kvalitetan odgajatelj (roditelj, učitelj) omogućuje djetetu da griješi, a da za to ne bude kažnjeno. Ukidanje straha poziva na zalaganje. Prihvaćanje pogrešaka potiče učenje. Uspostaviti povjerenje znači stvoriti osjećaj da sam zainteresiran: tu sam da bih ti pomogao, a ne da bih te povrijedio; mislim na tvoje dobro. Kad ti postižeš uspjehe, kad kvalitetno radiš i kad zadovoljavaš svoje potrebe, to isto činim i ja.

Može pomoći ako djetetu pričamo o svom strahu iz djetinjstva, o strahovima i iskustvima drugih ljudi, ako mu pričamo priče o hrabroj djeci, hrabrim ljudima… S mlađom djecom može biti korisno ako izmišljamo, dovršavamo priče u kojima se netko boji, ako se igramo- izmjenjujemo uloge, strašimo nekoga, ako se igramo pantomime (budite strašni, glumite strah), možemo plesati, izmišljati strašne pokrete…

Važno je naglasiti da strah od škole nije moguće riješiti kod kuće, izostanci iz škole samo potiču djetetov strah. Djetetu se može pomoći pomnim planiranjem, a ne izbjegavanjem situacije.

Svako oklijevanje, pokušaj izbjegavanja odlaska u školu, a pogotovo javno odbijanje, roditelj mora najozbiljnije shvatiti. Dobro je prvo se obratiti učitelju - razredniku djeteta, a ukoliko simptomi traju više tjedana preporuča se zatražiti pomoć stručnjaka. Ako škola nema zaposlenog psihologa ili socijalnog pedagoga, školski liječnik će uputiti roditelje gdje mogu dobiti pomoć.